Martinšćica je drugo najveće mjesto na otoku Cresu koja svoje ime, kao i zaljev, duguje crkvi sv. Martina koja se smjestila iznad morskoga žala. Martinšćica je relativno mlado mjesto na otoku Cresu, a razvila se, kao i Valun tek kada su se ljudi s brežuljaka spustili na more. Selo koje prethodi Martinšćici nalazilo se na brežuljku sv. Kristofor. Ako ga posjetite, pronaći ćete suhozidne bedeme koji su opasavali nekadašnju gradinu iz brončanoga doba.
Razvoj mjesta, kakvo poznajemo danas, počinje s gradnjom samostana i crkve sv. Jeronima koji je utemeljen 1479. godine. Na glavnom oltaru jednostavne crkve velika je slika mletačkog slikara Baldissera d’Anna-a iz 1636. Na slici su prikazani sv. Jeronim, sv. Franjo i sv. Antun Padovanski. U samostanskoj zbirci čuvaju se dvije vrlo zanimljive zavjetne slike što ih je 1759. naslikao Leopold Jandt. Na jednoj je Šimun Harabalja iz Miholašćice, susjednog sela, koji kleči pred Bogorodicom i sv. Antunom dok je na drugoj Andrija Harabalja koji kleči pred svetom obitelji te su obojica odjeveni u morlačku nošnju.
Osim crkve i samostana, tik uz obalu smjestio se i kaštel iz 17. stoljeća. Nedugo zatim, oko kaštela su se počele graditi kuće, no nije ih izgradilo puno. Do 1821. godine bilo je izgrađeno svega dvadesetak kuća. Pravi uspon i razvoj Martinšćice počinje krajem 19. stoljeća te se oblikuje mjesto kakvo poznajemo danas.